zlostavljana

... vrištale su svojevremeno tv reklame i plakati na svakom uglu.

A što se zapravo na svakom koraku dešava kada žena prijavi nasilje?

POLICIJA. Ako imate sreće, ne prijave vas za prekršaj zbog remećenja javnog reda i mira, nego prijave SAMO nasilje u obitelji. Pritom, naravno, pitaju što je dovelo do toga, pa vam savjetuju da šutite, mičete se s puta, na telefon se javljate sa halo a ne molim, ne prigovarate, ne provocirate, ne izazivate. Jer, podrazumijeva se, ŽENA je kriva što je dobila batine, jer ih je izazvala svojim nepriličnim ponašanjem. U skladu s onom, ko joj kriv što je silovana kad je nosila minjak i glasno se smijala. Dakle, prvo iduće psihičko nasilje nakon fizičkog, nad vama vrši policija.

CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB. Imate malodobno dijete (koje još nikad nije prisustvovalo nemilim događajima, što ne znači da neće), pa je policija dužna vaš slučaj prijaviti centru za socijalnu skrb. S obzirom da ste tamo već ne znam koji put, prijete vam oduzimanjem djeteta, jer se to kao može prema obiteljskom zakonu. Prema tom istom zakonu, ili nekom drugom, a u vezi s obiteljskim, nasilnika ponavljača nasilja se može udaljiti iz stana, makar stan bio njegovo vlasništvo. To, naravno, nikom nije palo na pamet. Nego lijepo u centru za socijalnu skrb, posjednu vas i supruga jedno do drugog, i upozore vas oboje da nakon još jednog nasilja, idu u nadzor nad roditeljskom skrbi i oduzimanje djeteta. Kao da će to spriječiti nasilnika da digne ruku - spriječit će mene da to prijavim.

SUD. Dakle, slučaj je napokon došao pred istražnog suca, štoviše, SUTKINJU, i nakon cca 2-3 godine od prve prijave pozvani ste da date iskaz. DOVEDBENIM NALOGOM, jer kao niste dosad primali pozive. KAKVE JEBENE POZIVE, NIT ME TKO TRAŽIO NIT MI POŠTAR ŠTO DONIO. Al glavno da me tamo dovuku ko kriminalca i ubojicu. Pa vas SUTKINJA, žena - pslovično ženski najgori neprijatelj je žena, izvrijeđa: 1. jer se nećete odreči prava na svjedočenje, a to vam je suprug, i u kakvim ste vi to odnosima kad ćete ipak svjedočiti i 2. kaže vam, sve ste to zaslužili, tako vam i treba.

To su dakle institucije koje žrtvi nasilja trebaju pomoći da izađe iz tog začaranog kruga. Ja sam se uspjela izvući, teško je, užasno je teško iako vam zdrav razum govori što treba napraviti, teško je nešto zaista i napraviti i pokreniti se, valda je psiha, duša navikla na to mučenje, torturu, silovanje. Ali, da se kojim slučajem nisam izvukla, da sam ostala, NIKAD, NIKAD više ne bih prijavila nasilje. Jer nakon svog tog poniženja koje doživljavate u privatnosti svog doma, pa vam je lakše utoliko što barem nitko ne zna koliko vam je zapravo teško i koliko vam je život jadan, kada se želite boriti protiv nasilja, kada želite digniti glas i kazati I JA SAM ZLOSTAVLJANA, I JA SAM ŽRTVA NASILJA, doživljavate uvrede i poniženja na svakom idućem koraku, na svakoj stepenici koju morate proći. I to ZLOSTAVLJANJE kroz institucije, gore je od onoga koje sam prošla doma. I NE ČUDI ME DA ŽENE ŠUTE, KAD JE SUSTAV ZATROVAN, KAD JE ČITAV SUSTAV ZAPRAVO NASILJE NAD ŽENOM.

Prvo im treba jedno pol sata - sat vremena da dođu. Ondak ih vidite po ulici kak idu od zgrade do zgrade i traže vaše ime na vratima. Ondak napokon pogode ulaz. Pitaju vas što je bilo. Uzmu vam podatke. Kažu da bi bilo pametno da ubuduće šutite, pa nećete dobiti batine. Prijave vas za remećenje javnog reda i mira, pa morate i kaznu platiti jer ste vrištali dok vas je idiot pokušao tući. Idiot za to vrijeme slobodno šeće po POLICIJI, jer tamo ima nekog drugog posla. Policija ga zadrži tamo, dođu ovi s uviđaja, i PUSTE GA, jer sam kao ja njega tukla... Iako je prijavljivan nekoliko puta, iako ga se kazneno goni zbog nanošenja teške tjelesne ozljede, iako mi je inspektorica rekla da ako ponovi nasilje da direkt ide pred suca i u zatvor, oni njega PUSTE. Iako bi ga čak i iz stana trebali udaljiti (iako je njegov) po obiteljskom zakonu (a to se može samo pres sucem, do kojeg on NIKAKO da dođe, jer ga uvijek puste), on došeće doma. NASMIJAN. Jer je opet on pobjednik, a ja histerična baba koju više ni policija ne doživljava ozbiljno.

... a da to nije neko sklonište, ili sl.?

Meni treba konkretna pomoć. Nemam auto, nemam stan. Nemam posao, ali mogu ga naći, ali kada odem raditi, ja moram i iseliti iz ovog stana. Jednosoban stan u mom kvartu dodje min 300 €, a ja ne bi daleko iz kvarta jer mi dijete tu ide u vrtić i ne želim mu priuštiti još traumu odvajanja od teta i djece. Ne mogu živiti u nekoj pripizdini, vući ga tramvajem u vrtić, klatiti se tramvajem na posao, bla-bla. Radno vrijeme je 8 sati. Toliko radi i vrtić. Ak živim u pripizdini, radim u pripizdini, ne stignem izvući dijete iz vrtića dok još radi.

Nejde mi financijska konstrukcija. Nikako. Nemam ideju. Otkud izvuć lovu za stanarinu? Za kredit?

Nemojte me pitati zašto sam još tu gdje jesam.

Priča.

Nakon godina varanja, vrijeđanja, omalovažavanja, udaranja, silovanja - mene sex više ne interesira. Suha sam. Ne mogu se uzbuditi. Ne mogu se ovlažiti. Ne želim sex. Ali on, naravno, uzme kad mu se hoće. Jedno vrijeme sam se borila, grizla, vrištala, zvala u pomoć, prijavljivala policiji - ništa. Onda sam se pomirila. Pustim ga da odradi svoje - ionako je gotov za par minuta.
Noćas mi je opet prišao. Napao me u kupatilu, odvukao u sobu. Rekoh da neću, čak pokušavah pričati s njim kao s ljudskim bićem, pokušavah objasnit mu da mi treba vremena (pazite, ja se NJEMU opravdavam). Ništa. Nula bodova. Popeo se, ušao, gurao par minuta, svršio, otišao u svoju sobu spavati. A u meni inat. Maličkog ionako nema doma, dakle - mogu i vikati ako želim. Potpuno mirna dolazim mu na vrata, i pitam ga da li je u redu da me ševi ako ja to ne želim. On ne odgovara. Ne znam, valjda nisam dostojna odgovora, trenutka njegove pažnje. Ponavljam pitanje, proširujući ga potpitanjima, tipa da li je tako teško odgovoriti sa da ili ne, je li sada sretan jer je opet pokazao svoju nadmoć, i slično. Kaže mi, standardno, da ga ne maltretiram i da ga pustim spavati, da ujutro radi. Pitam ja, da li je u redu da ti mene maltretiraš? Kad ti se već tako spava, zašto nisi ostao spavati nego si me došao jebati? Tišina. U meni kipi. Inat. Bijes. Ponavljam pitanja, on šuti. Ili promrmlja da ga pustim da spava. Uf što mrzim ignoriranje.
Dakle, u redu je da on mene uznemirava, a nije u redu da ja njega. Reko bi on, što je dopušteno bogu nije magarcu. Okej. Nemoj mi odgovorit. Palim mu svjetlo u sobi, u kuhinji, u hodniku, u čitavom stanu, i odem u svoju sobu. ZNAM da će ustati da pogasi svjetla. I pogasio ih je, i vratio se u krevet. Ja ih opet palim - a on ustane i počene vikati da će i mene ujutro probuditi kad bude išao raditi, da ga prestanem maltretirati. Ja se nasmijem, i dobijem šamar. I vratim mu ga. Pa dobijem još jedan, vratim mu nogom u jaja. Pa me onda već fakat ozbiljno udari, al ja pokušavam ozbiljno vraćati. Samo, sve mi teže ide. On ima 120 kg, ja 55. Bacio me na pod, udara me rukama i nogama. Prestajem se braniti. Kažem mu, ne ideš ti ujutro na posao, ideš sad u zatvor.
On udara još jače, uz povike, glupačo, radiš protiv sebe, protiv nas, kako možeš biti toliko glupa da ne shvatiš da će sve ovo propasti ako ja odem u zatvor. Ja hvatam telefon, on ga isčupa iz zida. Zgrabim mobitel, zaključam se u kupatilo - on provali vrata. Opet na podu, opet udarci. Onda je stao. Sjeo.
Ja sam krenila prema sobi. Nije pošao za mnom. Obukla sam se, odlučivši da odem na hitnu da mi naprave zapisnik o ozljedama. U trenutku njegove nepažnje, zgrabim mobitel kojeg, gle čuda - nije razbio, i jurim van.
Stojim ispred zgrade. Što da radim? Panika. Šećem. Da zovem policiju? Ako ih nazovem, zatvor mu ne gine. Već sam ga nekoliko puta prijavila, jednom za tešku tjelesnu ozljedu. Ako ga prijavim još jednom, nema šanse da za taj prvi slučaj dobije uvjetnu. Ako ode u zatvor, zatvorit će firmu - a ima još jedno dijete iz prošlog braka. Bivša žena bi u tom slučaju ostala bez alimentacije, a u teškoj je financijskoj situaciji.
Plačem od muke. Stojim vani, smrzavam se. Krenem prema tramvaju da odem na hitnu, ali odustanem. Plačem. Uzimam mobitel, želim nazvati sestru, pitati mogu li prespavati kod nje - ali to znači puno pitanja, i odgovore koje ne želim dati. Sram me. Sram me priznati što si dozvoljavam. Vrtim se oko zgrade. Cvilim. Ako se vratim u stan, govorim mu da je uredu to što radi, da ja po tom pitanju neću ništa poduzeti.
Totalno sam izbezumljena. Shvaćam da nemam koga nazvati da mu kažem kako mi je. Shvaćam da svima skrivam svoje pravo ja, da nitko od meni bliskih osoba ne znaju za ništa od ovoga. Sram me. Sram me što si to dozvoljavam. Vrtim imenik, i ne mogu naći niti jednu jedinu osobu kojoj bih se pojadala, kod koje bih prespavala.

Ipak, zovem policiju. Prijavljujem nasilje u obitelji. Ostavljam podatke. Čekam ih ispred zgrade. Hladno je. Čekam i dalje. I dalje je hladno. A njih nema. Mobitel se izgasio, card error, valda ga je ipak sjebo. Penjem se u stan, čekam tamo. I dalje ih nema. On u svojo sobi gleda televiziju - ha - sad mu se odjedanput više ne spava. Sjedim u dnevnoj sobi, u mraku, u tišini, i čekam. Nema ih.
Dolazi on, i pokušava me zagrliti. Odmičem se. Kažem mu, povuci se u svoje odaje i uživaj u svojoj nadmoći. On i dalje šutke sjedi pored mene. Molim te idi, kažem mu. On i dalje sjedi. A onda viknem miči se od mene, ti bjedni crve, ti stvore čiji jedini argument je udarac, miči se od mene, GADIŠ MI SE (najgore je to, što mi se ne gadi. Što mi ga je žao. Umjesto da mi bude žao mene). On odlazi, i zalupi vratima za sobom.
Palim televiziju, tražim glazbu, plešem. Volim plesati, plesanje me smiruje. Idem u sobu, pokušavam zaspati. San ne dolazi na oči. Plačem, cvilim, razmišljam kako sam jadna. Planiram ujutro otići na hitnu da mi naprave zapisnik o ozljedama, ali već znam da neću otići. Ujutro mi dolazi malecki, nemam ga kome ostaviti, a ne mogu ga vući po tramvajima. Koja glupača - samo tražim glupa opravdanja, umjesto da se dignem iz kreveta i odem to obaviti. Ali ne mogu se pokrenuti. Shvaćam da u čitavom svom životu nisam imala nikoga ko me iskreno volio. Čak ni u ljubav staraca nisam sigurna, uvijek sam se osjećala nevoljenom - to je valda tako u životu - osjećaje iz djetinjstva prenosiš na sve kasnije odnose u životu. Plačem još jače. Osječam se tako bijedno, tako jadno, korim sebe što ne odlazim, što ništa ne poduzimam. Razmišljam imam li koga nazvati, samo da me zagrli. Nemam. Nitko ne zna istinu. Neki znaju po neki detalj, ali nitko ne zna svu grozotu - nikome ne želim reči koliko sam jadna. Volim kad ljudi misle da sam jaka. Pa nekoć su me zvali žena koja piša stojećki. A gdje je sada te žena?
Ah, vjerovatno nikad nije ni postojala.

I tako. Došao je maloprije u radnu sobu, da me pita idemo li spavati. Onako, sa pogledom malog letećeg medvjedića. Nisam ništa odgovorila. Rekao je, samo sam htio voditi ljubav s tobom. Rekoh mu, voditi ljubav sa mnom možeš 24 sata dnevno, tako da me ne vrijeđaš, ne omalovažavaš, ne ignoriraš, ne mlatiš - da budeš dobar prema meni, pa se možda i meni "digne" kad mi dođeš u jedan ujutro sa našpananim kurcem. On kaže, ajde, idemo spavati. Ja kažem, idi, spavaj snom pravedika, odmori se, radiš ujutro, odjebi od mene, ne maltretiraj me, pusti me na miru. On i dalje stoji. Ja pitam, šta hoćeš od mene? On meni, a što ti hoćeš od mene? Odgovaram, ništa. Da odeš spavati. Da mi se ne obraćaš više. Da me ne diraš više. Pusti me na miru. Gadiš mi se. Gadim se sam sebi što sam tu di jesam i što mirno razgovaram s tobom.

I on odlazi spavati. Ja tipkam. Već treći put, jednom mi je crko kompjuter pa je sve otišlo kvragu, drugi put sam makla s ekrana kad je on ušao pa opet sve obrisano.

Ne pitajte me ništa. priznajem, glupa sam, jadna sam, bijedna sam.

Na kraju krajeva, ovo je moj izbor, nitko me ne tjera da ostanem tu di jesam. Samo mi sram ne dozvoljava da odem - jer nemam kud otići a da ne kažem zašto sam otišla. Još nisam spremna na to suočenje mišljenja drugih o meni sa stvarnom slikom mene. Ne mogu. Slaba sam. Valda mi je lakše biti zlostavljana, povremeno se zainatiti, a uživati u pogledima poznatih koji u meni vide ženu koja piša stojećki.

Na kraju krajeva, tako mi i treba.

Svatko je sam kovač svoje sreće. Ja nemam snage, ili hrabrosti, napraviti ono što mislim da je ispravno, i uporno ostajem. Moj izbor. Zašto se onda žalim? Čemu žaljenje, ako nema namjere da se nešto promjeni?

Nemam pojma.

Uvijek mogu reči (opravdati se sama sebi) da je krivo teško djetinjstvo. Osim što, eto, imam već dovoljno godina da se otarasim trauma iz djetinjstva i počnem živjeti kako spada.

Ali - očito da neću. Glupača.

Ni sama ne znam zašto sam ovo počela pisati. Možda da se napokon trgnem. Možda da shvatim da ja JESAM zlostavljana. Možda da prestanem opravdavati partnera, kriviti sebe. Možda da shvatim uzroke svog sindroma žrtve.
Možda da pružim priliku da shvate, onima koji ne shvaćaju. Koji se pitaju gdje je granica tolerancije, gdje je dostojanstvo žene, zašto žena ne ode. Onima koji tvrde može me udariti samo jednom, i to će mu biti prvi i zadnji put.

Ja sam žrtva zlostavljanja. Svjesna sam toga potpuno, ali nemam snage maknuti se. Svjesna sam da ću jednog dana otići, ali ne radim na tome - samo planiram i zamišljam. Želim jednog dana otići, ali plaši me spoznaja da su mi neke stvari postale normalne, da se oko nekih stvari više ne uzrujavam. Normalno mi je da mi dan počne sa uvredama, glupačo, krmačo, niškoristi, sa vikanjem koje sluša naše dvogodišnje dijete. Normalno mi je da mi se nabacuje osječaj krivnje što posao ne ide, što je dijete bolesno pa ne mogu raditi. Normalno mi je da supruga ne smijem pitati gdje je bio i što je radio, a ako se usudim, da dobijem šamar. Normalno mi je da ja takav isti šamar dobijem i u slučaju da on mene pita gdje sam bila, što sam radila. Normalno mi je da znam da me vara, ali da nemam pravo tražiti da to ne radi. Normalno mi je da me siluje kad odbijem sex. Normalno mi je da radim u njegovoj firmi, a da nemam pravo na plaću. Normalno mi je da radim za njega, ne primam plaću, oduzete su mi sve kartice, a ipak sam ja ta koja svaki dan mora smisliti s čim će kupiti kruh i mlijeko...
Ta spoznaja me plaši, to, da mi je sve to postalo normalno. Imam osjećaj, dok sam se bunila, dok sam plakala, dok sam odlazila i vraćala se, dok sam se jadala prijateljicama, da je u meni bilo snage za novi život. Sada mi se čini da snage više nema. Da tonem sve dublje i dublje. Da mi je sve to normalno...